Dragi Deda Mraze!
Evo sta te molim da doneses u novoj godini:
- Dobro zdravlje i blagostanje svim citaocima naseg e-zina
- Sprej protiv gluposti za šalterske radnike i ostale birokrate
- Kvalitetno meso u našim mesarama
- Obavezan kurs "Ljubaznog ponašanja dok cekate u redu" za sve ispod 60 godina starost
- Izvoz ženskog DNA na zapad i uvoz kulture usluživanja sa zapada u Srbiju
- Doživotna robija za vozace koji ne koriste žmigavce
- Mogucnost uspostavljanja kontakta sa suprotnim polom bez gomile laži
- Podari mi strpljenje, i to ODMAH!
- Pretvori tinejdžere u ljudska bica, ako možeš.
- Pretvori hirurge sa Banjice u lekare, a ne automehanicare
- Pomozi mi da se ne nadjem u cipelama coveka koji je ispricao pricu o 3900 klikera (a evo i price za slucaj da si zaboravio):
„Cini mi se da ste stvarno preokupirani poslom. Siguran sam da vas za to odlicno i placaju, ali je prava šteta što ste toliko dugo i toliko daleko od kuce i porodice. Teško mi je da poverujem da mlad covek mora da radi 60 ili 70 sati nedeljno kako bi skrpio kraj s krajem. Još je veca šteta što ste propustili plesni nastup svoje cerke i zato cu vam ispricati nešto što je meni pomoglo da napravim red medu svojim životnim prioritetima.Vidite, seo sam jedan dan i malo kalkulisao. Naš prosecan životni vek je 75 godina. Naravno, neko živi duže, neko krace, ali u proseku 75 je neka sredina. Pomnožio sam 75 sa 52 i dobio 3900 što bi bio broj subota koje prosecan covek doživi u svom veku.
Obratite sada paznju molim vas: meni je trebalo 55 godina da bih došao do tacke na kojoj sam seo i zamislio se nad ovako necim, a do tada sam vec proživeo 2800 subota. Pomislio sam da, ako cu živeti do 75-e, imam pred sobom tek nešto više od hiljhadu njih u kojima bih mogao da uživam. Otišao sam zato u prodavnicu igracaka i kupio sve do poslednjeg klikera koji su imali. Trebalo je da obidem još tri radnje kako bih sakupio svih 1000. Vratio sam se kuci i stavio ih u veliku staklenu vazu koju sam postavio odmah pored moje opreme za posao. Od tada, svake subote, uzimao sam po jedan od klikera i bacao ga. Gledajuci ga kako leti, smanjuje se i nestaje negde daleko, razmišljao sam o stvarima koje su mi stvarno bitne u životu. Ništa ne može da se poredi sa tim kada gledaš kako ovozemaljsko vreme neumitno protice i prisiljava te da svoje prioritete rasporediš baš kako i treba po njihovoj vrednosti.
Ali, da vam kažem još nešto pre nego što povedem svoju ženu na jedan dobar dorucak. Jutros sam uzeo i poslednji kliker iz moje vaze. Racunam, ako doživim i sledecu subotu, dobio sam jos malo ekstra vremena. A sve što zaista i možemo da uradimo jeste da valjano iskoristimo to poklonjeno vreme!“
Hvala ti Deda Mraze!
